Children and Video Games
„Moje dijete može igrati igrice satima bez da se pomakne, ali kada treba pisati zadaću….“ Koliko ste puta izgovorili ovu rečenicu? Ili raspravljali s ostalim roditeljima o tome kako ne možete maknuti dijete s mobitela ili s laptopa? Jeste li pomislili ikada da je vaše dijete ovisno o video-igricama? I kakav je uopće odnos igranja video ili kompjuterskih igrica i pažnje?
Ne postoje dokazi da igranje video-igrica uzrokuje probleme s pažnjom, iako su se mnogi znanstvenici bavili ovom temom. Ono što istraživanja pokazuju jest da djeca koja imaju probleme s pažnjom imaju manju samokontrolu kada je riječ o duljini igranja igrica, pa ako ostanu prepuštena sama sebi mogu razviti i ovisničke obrasce ponašanja. Stoga je iznimno važno da se kod njih ograničava vrijeme provedeno igrajući video igre. Razlog tome je što video-igre uglavnom ne traže mentalni napor kao što je to slučaj sa zadaćom jer igre kontroliraju na što se igrač treba koncentrirati. A djeca s poremećajem pažnje trebaju naučiti sami kontrolirati svoju pažnju.
Velik broj roditelja ne zna kako se nositi s ovim problemom. Uvijek pomaže razmjena iskustva, razgovor s drugim roditeljima kako bi ustanovili koje strategije su se pokazale uspješnima. Dobro je i posjetiti forume na kojima roditelji raspravljaju o ovom problemu. Treba pronaći ono što će pomoći kod vašeg djeteta. A, ponekad nije loše čuti ni što savjetuju stručnjaci.
### Važno je razumjeti zašto su im igrice privlačne
Video-igre su vrlo atraktivne za djecu s ADHD-om. Dijete koje ima problema s distraktorima u stvarnom svijetu može postići visoku razinu fokusiranosti, pa i hiperfokus kod igranja igrica. Stimulacija koja dolazi iz same igre je i više nego dovoljna da zaokupira njegovu pažnju, a većina igara je dizajnirana tako da neke posebne značajke, kao što su dodatne moći, izbijaju u različitim dijelovima ekrana i tako zapravo postupaju kao distraktori u vanjskom svijetu, što još više hrani njihovu distraktibilnost. Ni hiperaktivnost nije problem jer tolika razina stimulacije će ih prikovati na mjestu ili će pak s upravljačem u ruci moći hodati ispred televizora, ljuljati se na stolici ili se voziti po sobi na stolici s kotačima.
Za djecu koja imaju problema sa socijalnim vještinama ili nemaju dovoljno vještina da bi se bavili timskim sportom, **igrice zapravo predstavljaju idealno mjesto jer su emocionalno sigurne**. Ako dijete igra nogomet i promaši slobodni udarac, učinit će to pred svim svojim vršnjacima i gledateljima. No, ako to učini u video-igri neće znati nitko osim njega. Tako ono ostaje zaštićeno od neugodnog iskustva, osjećaja srama i tuge. S druge strane, ako govorimo o kompjuterskim online-igrama, mogu komunicirati s tisućama drugih igrača koji u potpunosti razumiju njihov interes, imaju iste ciljeve i iste želje, a isto tako mogu biti i anonimni i predstaviti se kako god požele. Cijeli taj proces čuva njihovu osobnost i njihov identitet od svakodnevnih problema s kojima se možda susreću.
Pogreške u video-...