Digital Media in a Child's Life

Razvoj tehnologije i digitalnih medija doveo je do toga da svakodnevno koristimo medijske sadržaje, informiramo se i komuniciramo putem elektroničkih medija. Digitalni mediji poput televizije, računala, tableta, kamere, pametnih telefona i igraćih konzola, integrirani su u sve aspekte svakodnevnog života. Digitalni mediji utječu na mnoge aspekte dječjeg razvoja i funkcioniranja i taj utjecaj može biti poticajan ako se koriste na siguran i primjeren način uz vodstvo odrasle osobe.

Kada govorimo o utjecaju digitalnih medija na djecu trebamo uzeti u obzir razvojne osobine djeteta, svrhu i obilježja medijskih sadržaja kojem je dijete izloženo i djetetovo društveno i obiteljsko okružje (Lowes i Tiggemann, 2003).

Roditelji i druge odrasle osobe koje brinu o djeci imaju velik utjecaj na djetetov pristup medijima u vremenskom i sadržajnom smislu jer mogu pratiti, kontrolirati i regulirati koliko se i kada djeca koriste brojnim medijskim platformama, koliko će se i što gledati kao i kada će se gledati i u kojem kontekstu. Na taj način, ali i svojim primjerom te navikama i načinima korištenja medija, roditelji oblikuju dječje navike korištenja digitalnih medija te potiču pozitivne i ublažavaju negativne učinke korištenja medijskih sadržaja. Koristan dokument za roditelje i ostale odrasle osobe koje su uključene u odgoj djece je _Preporuka za zaštitu djece i sigurno korištenje elektroničkih medija_ u čijoj su izradi, uz članove Vijeća za elektroničke medije i stručne službe Agencije za elektroničke medije, sudjelovali stručni suradnici psiholozi, sociolozi i edukacijski-rehabilitatori. Nadalje, postoje brojni kvalitetni članci o medijima i dječjem razvoju na internetskoj stranici www.medijskapismenost.hr.

Četiri tipa roditelja s obzirom na regulaciju audiovizualnih sadržaja

Digitalni mediji zbog mnoštva podražaja okupiraju dječju pažnju, vrlo su stimulativni i djeci tako zanimljivi da roditelji to često koriste kao sredstvo nagrađivanja ili kažnjavanja koje se sastoji od uskraćivanja ili dopuštanja gledanja televizije ili korištenja tableta. Neki su istraživači prepoznali četiri tipa roditelja s obzirom na regulaciju gledanja audiovizualnih sadržaja – restriktivni, nerestriktivni, promotivni i selektivni (Rosengren i Windahl, 1989).

Restriktivni roditelji strogo ograničavaju sadržaje kojima je dijete izloženo. Njihova djeca gledaju manje sadržaja neprimjerenih za djecu, no gledaju i manje obrazovnog programa te su sklonija gledanju televizije kada roditelji nisu prisutni. Za razliku od njih, nerestriktivni roditelji slabije potiču djecu na gledanje, ali ne ograničavaju sadržaje koje dijete gleda. Njihova djeca mnogo rjeđe gledaju edukativne programe, a najviše gledaju zabavne programe i to bez nazočnosti roditelja pa mogu biti izložena neprimjerenim sadržajima. Promotivni roditelji potiču djecu na gledanje, no slabo reguliraju djetetovo gledanje te njihova djeca najčešće gledaju sadržaje koji nisu primjereni njihovoj dobi. Selektivni roditelji potiču djecu na gledanje određenih sadržaja, ali i ograničavaju gledanje drugih. Njihova djeca najčešće gledaju edukativne programe, a najmanje su izložena neprimjerenim sadržajima.

Istraživanja su pokazala da djeca predškolske dobi najčešće gledaju televiziju s roditeljima, no starenjem se sve više osamostaljuju u gledanju televizije te raste postotak djece koja gledaju televiziju bez nadzora roditelja. Roditelji najčešće razgovaraju s djecom o sadržajima koje gledaju, no rijetko ograničavaju vrijeme gledanja (Pranjić i drugi, 2006). Istraživanje o navikama korištenja medija kod djece predškolske dobi u Hrvatskoj je pokazalo da djeca u prosjeku gledaju televiziju dva sata dnevno, a trećina djece gleda televiziju tri i više sati dnevno (Pranjić i drugi, 2006). Iako je televizija najzastupljeniji medij u životu djeteta, djeca se koriste i drugim medijima. Tako gotovo svako dijete predškolske dobi u Hrvatskoj ima slikovnice, nešto manje od polovice djece ima dječje časopise, trećina djece ima DVD-e s crtanim filmovima, a četvrtina djece ima računalo (Pranjić i drugi, 2006).

Preporuke za korištenje medija

Preporuke Američke pedijatrijske akademije (2016) navode da djeca mlađa od 18 mjeseci ne bi trebala biti izložena medijima, osim u svrhu video razgovora. Djeca u dobi od 18 do 24 mjeseca mogu se upoznati s digitalnim medijima kroz edukativne programe uz obavezno sudjelovanje roditelja. Roditelji trebaju pomoći djetetu razumjeti sadržaj s kojim se susreće. Djeca u dobi od 2 do 5 godina ne bi trebala biti izložena medijima više od jednog sata dnevno, a roditelji bi trebali sudjelovati u gledanju sadržaja kako bi pomogli djetetu povezati sadržaj s kojim se susreće sa stvarnim svijetom. Za djecu stariju od 6 godina, roditelji bi trebali postaviti jasna pravila o korištenju medija i osigurati da korištenje medija ne utječe na spavanje, fizičku aktivnost i druge aktivnosti važne za zdravlje. Roditelji bi trebali odrediti vrijeme i prostor u kojem se ne koriste mediji, kao što je vrijeme obroka ili spavaća soba te poticati otvorenu komunikaciju s djecom o ponašanju na internetu.

Važno je naglasiti da su to samo preporuke i da je svako dijete individua za sebe te da ne postoji univerzalno pravilo o korištenju medija koje bi se moglo primijeniti na svu djecu. Roditelji su ti koji najbolje poznaju svoje dijete i mogu prepoznati kako mediji utječu na njega. U skladu s tim, roditelji mogu prilagoditi vrijeme i sadržaj korištenja medija kako bi osigurali da mediji imaju pozitivan utjecaj na razvoj njihovog djeteta.

Umo tim