Hyperactive Child at School

Nebrojeno puta je već istaknuto kako je sve veći broj djece za koje se kaže da imaju poremećaj pažnje i hiperaktivnosti ili čuveni ADHD. Neki smatraju da je to opravdano, a neki ne. Nebitno je na koju stranu ste priklonjeni, ali činjenice se ne mogu izbjeći. Ako primjećujemo da dijete teško zadržava pažnju na zadatku, nemirno je kada treba dugo sjediti, ako ga i najmanji podražaji iz okoline ometaju, ali i još mnogo drugih stvari koje karakteriziraju djecu s problemom pažnje (a, koje smo opisali u jednom od naših blogova) onda je zapravo manje bitno da li to dijete ima dijagnozu ADHD-a ili ne. Važno je samo da postoji nekakav problem i da mu je potrebna pomoć. Iz tog razloga roditelji moraju prepoznati postojanje problema, ali i učitelji koji trebaju razgovarati s roditeljima i ukazati na ponašanja koja primjećuju u razredu. Jer, zapravo, jedino suradnja između roditelja i škole može pomoći.

Problem pažnje u razredu

Što se događa s djetetom koje ima problem pažnje i hiperaktivnosti u razredu? Ono se učestalo ustaje za vrijeme nastave, inicira razgovor s ostalom djecom, lako mu pažnju odvlače događanja u učionici i izvan nje, često se zagleda kroz prozor i ne odaziva se kada mu se direktno obraća, ono ne stigne riješiti sva pitanja u testu, ne stigne prepisati sve potrebno u bilježnicu, učestalo zaboravlja zadaću, gubi školski pribor, za vrijeme odmora najčešće nekontrolirano trči po hodniku i ponekad stvara probleme, s obzirom na to da ne zna kako iskazati svoje sposobnosti ne pokazuje onu razinu znanja koja se u njegovoj dobi očekuje i ne dostiže svoj potencijal, sporije usvaja znanje, potrebno mu je puno vremena da završi školsku zadaću, ako dođe do promjene u rasporedu se izgubi i nije mu jasno kako nastaviti.

Sve ovo i još mnogo toga su situacije s kojima se dijete s problemom pažnje i hiperaktivnosti susreće gotovo svakodnevno. Naravno da to uvelike ovisi o težini problema i da li se radi isključivo o nepažnji, isključivo hiperaktivnosti ili njihovoj kombinaciji. Pa što onda možemo napraviti za to dijete da mu olakšamo tako važno životno razdoblje.

Što roditelji mogu napraviti?

Roditelji se često osjećaju nemoćno, ali nisu. Prvo što roditelj može napraviti je prepoznati da nekakav problem postoji. A potom mora poduzeti neke važne korake, jer je on prva linija obrane djeteta i ako nešto ne učini, rijetko kada će to netko drugi učiniti. Treba razgovarati s učiteljima i stručnom službom škole i saznati jesu li oni primijetili takva ponašanja. Ako stručna služba, učitelji i roditelji odluče da je potrebno, kreće se u proces dobivanja službene individualizacije programa, asistenta u nastavi ili pak prilagođenog programa. Mnogi roditelji, posebno oni koji ne smatraju da se radi o nekom većem problemu, nisu zagovornici individualizacije, ali treba shvatiti da to ne znači da će dijete imati manje kvalitetno obrazovanje, već upravo suprotno. Individualizacija je samo način na koji će se tom djetetu olakšati praćenje nastave i omogućiti mu da ostvari svoj potencijal. Individualizacija podrazumijeva da će dijete dobivati kraće testove, s manjim brojem zadataka, da će ga se češće usmeno ispitivati, da će sjediti u prvoj klupi kako bi mu se što manje odvlačila pažnja, da će mu se tolerirati povremeno ustajanje i slično. Dakle, individualizacija je samo način kako pomoći djetetu da ostvari svoj maksimum.

Što učitelji mogu napraviti?

Učitelji su druga linija obrane djeteta i njihova uloga je neizmjerno važna. Oni su ti koji moraju prepoznati dijete s problemom i u suradnji s roditeljima i stručnom službom mu pomoći. Učitelji su ti koji moraju prilagoditi svoj stil poučavanja, koji moraju imati strpljenja i razumijevanja. Učitelji su ti koji moraju biti kreativni i dosjetljivi. Oni mogu djetetu davati zadatke u kraćim intervalima, mogu mu dopustiti da povremeno prošeta po razredu, mogu ga pohvaliti za svaki uspjeh, mogu mu dopustiti da za vrijeme nastave u rukama drži lopticu za stiskanje, mogu ga uključiti u razne aktivnosti koje će mu pomoći da se osjeća korisno i važno. Učitelji su ti koji moraju biti primjer ostaloj djeci i učiti ih o toleranciji i prihvaćanju različitosti.

Neurofeedback kao rješenje

Neurofeedback je metoda koja se pokazala vrlo uspješnom u radu s djecom s problemom pažnje i hiperaktivnosti. To je metoda koja na potpuno prirodan način, bez lijekova, pomaže djetetu da nauči kontrolirati svoju pažnju i smanjiti hiperaktivnost. Neurofeedback je kao vježbanje za mozak. Kao što vježbamo mišiće u teretani, tako možemo vježbati i mozak. Za vrijeme neurofeedback treninga dijete sjedi ispred ekrana i gleda crtić ili igra igricu. Na glavu mu se stave elektrode koje mjere moždane valove. Kada su moždani valovi u poželjnom stanju, dijete dobiva nagradu u obliku zvučnog ili vizualnog signala. Na taj način mozak uči kako proizvesti više poželjnih moždanih valova, a manje nepoželjnih. S vremenom, mozak nauči zadržati to stanje i bez treninga. Rezultati su dugotrajni i vidljivi u svakodnevnom životu. Dijete postaje smirenije, pažljivije, lakše se koncentrira, bolje pamti, lakše uči, bolje spava, a sve to se odražava i na njegovo samopouzdanje i uspjeh u školi.

Umo tim